Prava iz člana 19 i sunčani zakoni

Prava iz člana 19 i sunčani zakoni

“… sloboda izražavanja, vjere, pristupa informacijama i političkog sudjelovanja — mi vjerujemo da su univerzalna prava. Ona bi trebala biti dostupna svim ljudima, uključujući etničke i vjerske manjine bilo da su u SAD, Kini ili bilo kojoj drugoj državi.”

- Predsjednik SAD Barack Obama govori studentima na koledžu u Šangaju, u Kini, o slobodi interneta. Citiran u Washington Postu, 16. novembra 2009. godine.

Šta sporazumi kažu

Glavna prava koja direktno utiču na medije su prava na slobodu izražavanja, mišljenja i informiranja. Ova prava su izražena u UDLJP-u i u ICCPR-u. Ona se još nazivaju i „prava iz člana 19” jer su izražena u članu 19 i UDLJP i ICCPR.

UDLJP, Član 19:

„Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu mišljenja bez uznemiravanja i slobodu traženja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bilo kojim sredstvima bez obzira na granice.”

ICCPR, Član 19:

“1 Svako mora imati pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja.
2. Svako mora imati pravo na slobodu izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu traženja, primanja i saopštavanja informacija i ideja svih vrsta, bez obzira na granice, usmeno, u pisanoj formi ili u štampi, u formi umjetnosti ili putem drugih medija prema izboru.”

Prava člana 19 su, kao i sva druga prava, univerzalna, urođena i neotuđiva.

Razumijevanje prava iz člana 19

1) “ Svako mora imati pravo …”
Pravo na slobodu izražavanja pripada svakome; razlike na bazi nivoa obrazovanja osobe, rase, boje, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, rođenja ili bilo kojeg drugog statusa nisu dozvoljene.

2) “… tražiti, primati i saopštavati …”
Saopštavati je pravo da kažete drugima šta mislite ili znate, bilo na privatnom sastanku ili putem masovne komunikacije. Tražiti i primati nam daje pravo da primamo što je moguće širi spektar informacija, gledišta i ideja od drugih. Ovo uključuje dostupnost i čitanje novina, slušanje emisija, pretraživanje interneta, sudjelovanje u javnim debatama kao slušalac, i poduzimanje novinarskog ili akademskog istraživačkog rada. To također uključuje pravo na pristup zapisima koje drže javne vlasti, što obavezuje vlade da objave bitne informacije i da odgovore na zahjeve pojedinaca da pristupe njihovim zapisima.

3) “… informacije i ideje bilo kakve vrste …”
Pravo na slobodu izražavanja se odnosi ne samo na informacije i ideje za koje se smatra da su korisne ili tačne, nego na bilo kakvu vrstu činjenice ili mišljenja koje se može komunicirati, uključujući vijesti i informacije, reklame, umjetnost itd. Ono također uključuje kontroverzan, pogrešan ili šokantan materijal i ideje manjinskih grupa. Činjenica da se ideja nekome ne dopada ili da se smatra netačnom ne opravdava zaustavljanje osobe da je izrazi.

4) “… bez obzira na granice …”
Pravo na slobodu izražavanja nije ograničeno na državne granice; države moraju dozvoliti njenim državljanima da traže, primaju i objavljuju informacije za druge države i iz drugih država.

5) “… preko bilo kojih medija …”
Ljudima treba dozvoliti da se izraze preko bilo kojih medija, bilo modernih ili tradicionalnih. Ovo uključuje novine, časopise, knjige, pamflete, radio, televiziju, internet, umjetnička djela, javne sastanke i bilo koji drugi oblik medija.

Sunčani zakoni

“ sunčeva svjetlost je kažu, najbolje sredstvo za dezinfekciju ”
- Justice Louis Brandeis član Vrhovnog suda SAD, piše o vrijednosti transparentnosti u djelu “Novac drugih ljudi i kako ga bankari koriste,” Poglavlje V: Šta može uraditi publicitet (1914)

Držanje stvari u tajnosti vodi stvaranju glasina, kulture zavjere i korupciji. Informiranje je potrebno da bi se vlasti mogle pozvati na odgovornost.

Jedna proaktivna mjera koju su mnoge države poduzele u ispunjavanju njihovih obaveza iz člana 19 jeste uvođenje zakona o slobodi informiranja. Zakoni o slobodi informiranja se nekad nazivaju “sunčani zakoni,” pozivajući se na citat iznad od Justice Louis Brandeis-a.

Novinari — kao i svi drugi — mogu koristiti ove zakone. Sunčani zakoni važe za sve institucije – vladin i privatni sektor. Oni se bave pitanjima transparentnosti vlade kao i privatnog sektora.

Prava iz člana 19 su priznata kao najvažnija prava. Tamo gdje su prava iz člana 19 snažna, ostala prava i slobode će biti zaštićeni:

Prava iz člana 19 u redakciji vijesti

Branioci prava iz člana 19 argumentiraju da ta prava daju novinarima posebnu ulogu u društvu, jer kroz svoj rad novinari obezbjeđuju da javnost može ostvariti svoja prava na slobodu izražavanja i informiranja. Bez dobrog novinarstva, javnost ne bi bila u mogućnosti da uživa njihova prava iz člana 19. Ovaj argument je često korišten na sudovima da odbrani novinare i medijske slobode.

Novinari bi zato trebali imati mogućnost da rade slobodno; to jest, donositi odluke i praviti izbor o tome koje priče pokriti i pratiti, do koje publike dosegnuti, koga intervjuirati i koje činjenice, zvukove i slike uključiti, bez pritiska ili straha.

U slučaju zabune!

Član 19 ne kaže da ljudi imaju pravo na medije. Mediji su samo alat kojim se mogu ostvariti osnovna ljudska prava na slobodu mišljenja, izražavanja i informiranja.

Tako član 19 ne daje novinarima ni bilo kakva posebna prava. Novinari zavise od ljudskih prava da bi radili svoj posao, ali ne postoje posebna prava za novinare. Novinari imaju ista prava na slobodu mišljenja, izražavanja i informiranja kao i svi drugi građani.

Ograničenja na slobodu izražavanja

I UDLJP i ICCPR stavljaju ograničenja na slobodu izražavanja i informiranja.

Član 19 ICCPR-a naglašava da pravo na slobodu mišljenja i izražavanja“...nosi sa sobom posebne dužnosti i odgovornosti. Zbog toga može biti podložan određenim restrikcijama.”

U članu 29 UDLJP-a piše da svako ima “dužnosti prema zajednici.” Sva prava, uključujući pravo na slobodu izražavanja, su ograničena ovim dužnostima.

Cilj ovih klauzula je da se obezbijedi da ljudi koji ostvaruju pravo na slobodu izražavanja ne umanjuju neka druga prava; na primjer, pravo na privatnost, pravo na život bez rasizma, pravo na dobru reputaciju i slobodu bez zločina kao što su loše prikazivanje ili kleveta. One također sadrže u sebi dužnost da daju informacije koje su činjenične i tačne.

U UDLJP-u (član 29) i ICCPR-u (član 19) stoji da ograničenja mogu biti nametnuta samo zakonom. Zakoni koji ograničavaju slobodu izražavanja treba da budu namijenjeni samo da bi se obezbijedilo poštovanje ljudskih prava, i za zaštitu državne bezbjednosti ili javnog reda, javnog zdravstva ili morala.

Za države članice ICCPR-a, član 19 je pravno obavezujući. Drugim riječima, država koja guši slobodu izražavanja iz bilo kog razloga, ili čiji zakoni prelaze ograničenja postavljena u članu 19, krši prava svog naroda.

Vijeće za ljudska prava UN-a (UNHRC) također navodi listu „dozvoljenih“ ograničenja na slobodu izražavanja.

Prema UNHRC-u, države mogu ograničiti slobodu izražavanja ako ograničenja:

  • Štite narod od netačnih i uvredljivih izjava
  • Štite privatnost pod određenim okolnostima
  • Dozvoljavaju državi da štiti svoju bezbjednost
  • Sprečavaju novinarstvo „mržnje“ — naročito gdje promovira rasizam, etničku ili vjersku mržnju
  • Sprečavaju ratnu propagandu

Ograničenja na slobodu informiranja

Idealno, dobar pristup zakonima o informiranju bi trebao omogućiti svim informacijama koje drži bilo koji javni organ da budu objelodanjene. Ipak, međunarodni standardi dopuštaju da vlade mogu odbiti da otkriju informacije kada mogu dokazati da bi objelodanjivanje prouzročilo štetu i da bi ta šteta bila veća od koristi koja bi se dobila razotkrivanjem. Mnoge vlade ograničavaju zakone o informiranju tvrdeći da razotkrivanje informacija prijeti državnoj bebjednosti.

Prava iz člana 19 u sistemu UN-a

Glavni organi UN-a koji se bave pravima iz člana 19 su:

  • Komitet za ljudska prava, koji nadgleda povinovanje država ICCPR-u.
  • Vijeće za ljudska prava, koji sponzorira rad Specijalnog izvjestitelja o slobodi mišljenja i izražavanja. Specijalni izvjestitelji su neovisni stručnjaci koji imaju mandat da istraže pitanja ili teme iz oblasti ljudskih prava kao dio posebnih precedura UN-a.
  • UNESCO (Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu). UNESCO je dio sistema UN-a i ima poseban fokus na slobodu informiranja i komunikacije te komunikacija u svrhu razvoja.

Deset prijetnji slobodi izražavanja širom svijeta

UN-ovi i međunarodni i državni promatrači medija građanskog društva vjeruju da je bilo mnogo poboljšanja kad je u pitanju sloboda medija i sloboda izražavanja u većini država. Ali oni također kažu da ima još mnogo toga da se uradi.

Nakon pregledanja ustava i državnih zakona država širom regiona izvjestitelji UN-a i medijski promatrači iz Afrike, SAD, Latinske Amerike i Evrope su nabrojali 10 pretnji slobodi izražavanja u slijedećoj dekadi:

1. Kontrola vlade, naročito:

  • Politički utjecaj ili kontrola nad javnim medijima.
  • Obaveza registriranja za štampane medije ili za upotrebu ili pristupanje internetu.
  • Direktna kontrola vlasti nad licenciranjem i reguliranjem emitera.
  • Zloupotreba državnog oglašavanja ili drugih ovlaštenja države radi utjecanja na uredničku politiku.
  • Vlasništvo ili kontrola medija od strane političkih lidera ili stranaka.
  • Politički motivirani sudski sporovi pokrenuti protiv neovisnih medija.
  • Držanje zastarjelih pravnih pravila – kao što su zakoni o pobuni (izdaji) ili pravila protiv objavljivanja netačnih vijesti – koji sankcioniraju kritiziranje vlade.

2. Kleveta – zakoni, koji čine klevetu, uvredu, ogovaranje nekoga ili nečega zločinom, su još na snazi u većini država uključujući:

  • Zakone koji ne zahtijevaju da tužitelj dokaže laž ili zlobu.
  • Zakone koji kažnjavaju istinite izjave.
  • Zaštitu reputacije javnih organa, simbola države ili zastave, ili same države.
  • Zaštitu uvjerenja, škola mišljenja, ideologija, vjera, vjerskih simbola ili ideja.
  • Neopravdano oštro kažnjavanje, uključujući zatvorske, novčane kazne, gubitak građanskih prava uključujući pravo da se bavi novinarstvom.

3. Nasilje nad novinarima – bilo je više politički motiviranih ubistava novinara u 2009. godini nego u bilo kojoj drugoj godini u poslednjoj deceniji. Prijetnje uključuju:

  • Neuspjeh država da dodijele sredstva za sprečavanje i istraživanje napada.
  • Nedostatak svijesti da su potrebne posebne mjere da se pozabave napadima na novinare.

4. Ograničenja prava na informiranje — glavne prijetnje su:

  • Većina država još nije usvojila zakone koji garantiraju pravo na informiranje.
  • Zakoni u mnogim državama su slabi.
  • Izazov implementiranja prava na informiranje u praksi (kašnjenje odgovora; ignoriranje zahtijeva za informacijama).
  • Nedostatak otvorenosti za vrijeme izbora.

5. Diskriminacija u uživanju prava na slobodu izražavanja — žene, manjine, izbjeglice, urođenici, seksualne manjine — nastavljaju borbu da se njihov glas čuje.

  • Prepreke za osnivanje medija za i od strane zapostavljenih grupa.
  • Zloupotreba zakona o zabrani govora mržnje radi sprečavanja ugroženih grupa da govore o svojim problemima i onome što ih zabrinjava.
  • Malo članova zapostavljenih grupa je zaposleno u glavnim medijima.
  • Neadekvatno pokrivanje problema bitnih za zapostavljene grupe.
  • Širenje stereotipa i ponižavajućih informacija o zapostavljenim grupama u društvu.

6. Komercijalna pritisci

  • Rastuća koncentracija vlasništva nad medijima, sa posljedicama po raznolikost sadržaja.
  • Slom tržišta oglašavanja i drugi komercijalni pritisci, koji vode do mjera rezanja troškova kao što su smanjenje lokalnih sadržaja, jeftina, plitka zabava i opadanje istraživačkog novinarstva.
  • Prelazak na digitalnu tehniku može ići u prilog postojećim servisima na štetu veće raznolikosti i pristupa.

7. Podrška za javni servis i lokalne emitere – prijetnje uključuju:

  • Česti izazovi javne finansijske podrške za javne servise.
  • Nepostojanje jasnog mandata o pružanju javnih usluga za javne servise.
  • Nepostojanje pravnog uporišta za Radio i TV sektor u sistemu licenciranja neuspjeh u rezerviranju frekvencija za servise zajednice i uspostavljanju agencija za finansijsku podršku.

8. Bezbjednost i sloboda izražavanja — povećanje upotrebe nacionalne bezbjednosti kao razloga za ograničavanje slobode izražavanja, naročito poslije napada u septembru 2001. godine (na Svjetski tržni centar) i međunarodnog „rata protiv terora”:

  • Nejasne i/ili preširoke definicje ključnih termina kao što su bezbjednost i terorizam.
  • Zloupotreba nejasnih termina da se ograniče kritički ili uvredljivi govori koji ne predstavljaju podsticanje na nasilje.
  • Pritisci na medije da ne izvještavaju o terorizmu, na osnovama da to može promovirati ciljeve terorizma.
  • Proširena upotreba tehnika nadgledanja i umanjen previd u operacijama nadgledanja koji ostavljaju negativne posljedice na slobodu izražavanja i podriva pravo novinara da štite svoje povjerljive izvore.

9. Sloboda izražavanja na internetu — neke vlade kontroliraju internet, na primjer:

  • Fragmentiranje interneta nametanjem zaštitnih zidova (firewall) i filtera, kao i preko zahtjeva za registraciju.
  • Interveniranje države, kao što je blokiranje internet stranica i domena koji daju pristup korisnički generiranom sadržaju ili socijalnom umrežavanju.
  • Neke korporacije ne pridaju dovoljno truda poštovanju prava na pristup internetu , na primjer zbog političkih razloga.

10. Pristup informacijskim i komunikacijskim tehnologijama

  • Cjenovne strukture čine internet preskupim za siromašne.
  • Infrastruktura i povezivanje ne dosežu u mnoga mjesta.
  • Ograničena podrška za lokalno bazirane centre informacijeskih i komunikacijskih tehnologija.
  • Neadekvatna obuka i obrazovanje neročito među siromašnim, ruralnim i starijim stanovništvom.

- Sumirano iz “Međunarodni mehanizmi za promoviranje slobode izražavanja: Zajednička Deklaracija sa obilježavanja desete godišnjice: Deset ključnih izazova za slobodu izražavanja u slijedećoj dekadi,” od Specijalnog izvjestitelja Ujedinjenih nacija za slobodu mišljenja i izražavanja; Predstavnika za slobodu medija Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE); Specijalnog izvjestitelja Organizacije američkih država (OAS) o slobodi izražavanja i Specijalnog izvjestitelja Afričke komisije za ljudska prava i narode (ACHPR) o slobodi izražavanja i pristupu informacijama. Da vidite cijeli tekst Deklaracije, posjetite
http://www.article19.org/pdfs/standards/tenth-anniversary-joint-declarat...

Worksheet